Na današnji dan pre 25 godina pao je režim Slobodana Miloševića – lakše nego što se očekivalo. Činjenica da nijedna osoba nije direktno poginula u događajima 5. oktobra 2000. godine i danima koji su mu prethodili smatrano je gotovo nemogućim, ali ispostavilo se da je krhkost režima i spremnost ključnih figura za promenu strane bila velika, što je, takođe, bitno odredilo i dalji tok događaja.
Koji su koraci napravljeni i koji su akteri učestvovali (a koji nisu) u mesecima i nedeljama uoči ovog istorijskog datuma? Brojni izvori iz tog perioda i neposredno nakon njega, uključujući knjige, studije, medijske članke i dokumentarne filmove, izbliza prikazuju proces raspadanja jednog režima.
Postavljanje figura
U poslednjoj godini vladavine Slobodana Miloševića, većina građana je bila protiv njegovog režima. Prema istraživanju javnog mnjenja koje je sprovedeno za Nacionalni demokratski institut (NDI) u jesen 1999, 67% ispitanika se slagalo sa tvrdnjom da je Milošević loš lider, a kao razloge su navodili učešće (i poraz) u četiri rata, smanjen životni standard i međunarodnu izolaciju zemlje. U demokratskim uslovima, bilo bi očekivano da bi ovakva vlast bila smenjena na narednim izborima.
Demokratski uslovi, međutim, nisu postojali. Izborne ciklusi 1996. i 1997. godine obeleženi su krađom i manipulacijama. Nakon jačanja opozicije na lokalnim izborima 1996, došlo je i do zaoštravanja represije režima, što je uključivalo donošenje restriktivnih zakona o medijima i univerzitetu. U maju 2000. godine vlast je, u pokušaju konsolidacije, krenula u obračun sa preostalim nezavisnim medijima i intenzivirala hapšenja opozicionih aktivista.
S druge strane, nakon godina lutanja i međusobnih trvenja, većina opozicionih stranaka je u januaru 2000. formirala Demokratsku opoziciju Srbije (DOS). Opozicija je kontrolisala više gradova u Srbiji. Zapadne zemlje finansijski su pomagale neke od ovih gradova, kao i nezavisne medije i nevladin sektor u Srbiji, što je onemogućilo potpuni politički monopol SPS-a. Ipak, sve do leta skoro niko nije bio spreman da se opkladi da će DOS u bliskoj budućnosti preuzeti punu vlast u zemlji.
Miloševićeva kocka
Srbiju su u jesen 2000. čekali izbori za savezni parlament, pokrajinski izbori u Vojvodini, kao i lokalni izbori. Predsednik Savezne Republike Jugoslavije, u tom trenutku Slobodan Milošević, birao se u saveznom parlamentu. Početkom jula, brzinski su sprovedene ustavne promene koje su omogućile direktan izbor predsednika SRJ. Smatralo se da je Milošević direktnom kandidaturom želeo da „pogura“ rezultat svoje stranke, ali i da učini svoj izbor nezavisnim od sastava saveznog parlamenta, u slučaju pobede opozicije.
Na osnovu konsultacija sa stranim ekspertima za javno mnjenje, DOS je za izbore kandidovao Vojislava Koštunicu, tadašnjeg predsednika Demokratske stranke Srbije. Kao predstavnik nacionalne, ali i demokratske opozicije, bez afera koje su se vezivale za njegovo ime, Koštunica je u tom trenutku imao profil koji je mogao da privuče najviše opoziciono nastrojenih glasača. DOS je imao zajedničku listu, kandidata i program, i momentum u kampanji je prešao na njegovu stranu.
Pobeda opozicije
Na dan glasanja, 24. septembra 2000. godine, DOS je odneo ubedljivu pobedu na izborima za savezni parlament, u Vojvodini, i u skoro svim većim gradovima. Ovi rezultati, još jedan pokazatelj želje građana za promenom, ostali su u senci predsedničkih izbora. Glavno pitanje nije bilo ko je osvojio najviše glasova – čak je i Savezna izborna komisija saopštila da je to bio Koštunica – već da li je premašio neophodnih 50% za pobedu u prvom krugu.

Opozicija je odmah dovela u pitanje zvanične rezultate po kojima je Koštunica osvojio 48 odsto a Milošević 40 odsto glasova, što je zahtevalo drugi krug izbora 8. oktobra. Predstavnici DOS-a ukazivali su na brojne nepravilnosti, od matematičkih nelogičnosti u zbiru konačnih rezultata, do nemoguće visokog broja glasova za Miloševića na osporenim biračkim mestima na jugu Srbije, uključujući u albanskim sredinama. Prema podacima DOS-a, posmatračke misije CeSID-a, pa čak i Srpske radikalne stranke, Vojislav Koštunica je pobedio u prvom krugu.
Odbijanje vlasti da prizna poraz doveo je do talasa protesta i štrajkova u Srbiji. Najzapaženiji je bio štrajk radnika u basenu Kolubara, koji policija nije uspela da uguši. DOS je pozvao svoje pristalice na veliki protest u Beogradu, 5. oktobra.
Dan D
Prema planu lidera DOS-a, u Beograd je tog četvrtka trebalo da dođu kolone demonstranata iz pet pravaca, koje bi zauzele strateški važne tačke, poput aerodroma i vladinih zgrada. Rizik od oružanog sukoba je bio velik, i DOS je imao na raspolaganju naoružane ljude, ali bilo je neizvesno da li će to biti dovoljno za nadvladavanje državnog aparata. Plan nije podeljen sa širom javnošću, ali je dramatičnost situacije mogla da se oseti u vazduhu.
Ujutro 5. oktobra, kolone demonstranata su se uputile ka Beogradu iz svih delova Srbije. Usput su se susretali sa policijskim barikadama, koje su u nekim slučajevima građani uklanjali golim rukama. Policijske snage, svesne brojčane nadmoći demonstranata, nisu otvarale vatru.
Ipak, po dolasku u Beograd, prvobitni plan DOS-a je propao jer koordinacija demonstranata nije uspela. Cela akcija svela se uglavnom na prostor oko zgrade sadašnje Narodne skupštine (tada Savezne skupštine) i okolnim ulicama. U popodnevnim satima, demonstranti su provalili u zgradu parlamenta gde je opozicija pokušala da ih potisne suzavcem, ali je bila brojčano nadvladana. Besni građani su zapalili zgradu omražene „TV Bastilje“, odnosno Radio-Televizije Srbije u Takovskoj 10, i fizički napali nekoliko zaposlenih.

Nakon nekoliko sati borbe po okolnim ulicama, brojni policajci su se predali. Lideri DOS-a ulazili su u zgrade do tada režimskih medija, poput Politike i Radija Beograd, koji su naglo promenili stranu. Veče je obeležilo slavlje građana na ulicama i emitovanje programa „Novog RTS-a“ iz Košutnjaka.
Ipak, lideri DOS-a, okupljeni u zgradi Skupštine grada Beograda, nisu bili sigurni da su pobedili. Noć je prošla u iščekivanju potencijalne akcije vojske, koja je izostala. Tokom narednog dana, stvari su postale jasnije. Ministar spoljnih poslova Rusije Igor Ivanov doleteo je u Beograd i održao konferenciju za štampu sa izabranim predsednikom SRJ Koštunicom. Načelnik generalštaba Nebojša Pavković pozvao je Koštunicu i čestitao mu pobedu.
Kasnije u toku dana, Koštunica i Pavković su otišli u rezidenciju Slobodana Miloševića, nekoliko sati nakon što je Ustavni sud naprasno poništio odluku Savezne izborne komisije o rezultatima prvog kruga izbora. Nakon susreta sa Koštunicom, Milošević je te večeri snimio video poruku u kojoj je priznao poraz i zahvalio onima koji su za njega glasali, ali i onima koji za njega nisu glasali, „jer su mu sa duše skinuli jedan veliki teret odgovornosti koji nosi već punih deset godina“.
Držanje snaga bezbednosti
Iako je zauzimanje Savezne skupštine i zgrade RTS-a imalo snažan simbolični značaj, teško da je to presudilo ishod 5. oktobra. Policija i vojska su tog dana ili reagovale slabije u odnosu na mogućnosti, ili nisu uopšte reagovale, a potom su se većinski priklonile novoj vlasti. Kako je u svojoj knjizi „Igra senki“ o ovim događajima zaključio novinar Tim Maršal, protesti na ulicama bili su neophodni kao zaklon onima koji su tog dana odlučili da promene stranu.
Da policija neće svom snagom braniti režim bilo je jasno već na osnovu nedovoljnog broja ljudi angažovanih za sprečavanje demonstracija 5. oktobra. Bilo ih je tek nešto više od tri hiljade, a posebno ranjivi su bili „prstenovi“ odbrane oko Beograda, koje su demonstranti sa relativnom lakoćom probili. Najpoznatiji primeri nereagovanja bili su, naravno, slučaj „crvenih beretki“ (Jedinica za specijalne operacije), koji su se dovezli na plato ispred Savezne skupštine ali nisu napali građane.

Ponašanje policije i drugih snaga bezbednosti 5. oktobra bile su rezultat kontakata koji su lideri DOS-a uspostavili sa više njihovih pripadnika (najpoznatiji je bio sastanak Milorada Ulemeka Legije i Zorana Đinđića dan ranije), ali i utiska koji je proizvela izborna pobeda Koštunice i DOS-a. Bilo je, kako se ispostavilo, značajnog broja ljudi u sistemu koji nisu želeli da brane vlast koja je očigledno izgubila legitimitet, a posebno vlast pod kojom je zemlja dovedena u tako tešku situaciju.
Ni u vojsci nije bilo raspoloženja za intervenciju na ulicama, koja bi bez sumnje vodila u krvoproliće i građanski rat. Više izvora navodi pad poverenja vojnog kadra u Miloševićev režim pogotovo nakon rata na Kosovu 1999. General Nebojša Pavković, inače smatran za bliskog Miloševićevog saradnika, nije reagovao 5. oktobra kada su demonstranti provalili u institucije, uprkos pozivima da to učini od strane političkog vrha.
Uloga spoljnih faktora
Sjedinjene Američke Države i zemlje Evropske unije su svrgavanje Miloševićevog režima postavili kao svoj politički cilj nakon 1999. U tu svrhu su lideri opozicije, nevladine organizacije i aktivističke grupe poput „Otpora“ snabdevani novcem, opremom, obukama i savetima. Zapadne zemlje stupile su u kontakt sa više ljudi u okviru sistema i ohrabrili ih da ne pomažu u održanju Miloševića, mada je teško proceniti koliko su ove aktivnosti tačno doprinele razrešenju situacije u ključnim trenucima.
Uticaj Zapada na pad Miloševićevog režima bio je bitan u stvaranju okolnosti u kojima njegovo svrgavanje može da se dogodi. U pitanju je bila već pomenuta pomoć opozicionim snagama, ali i održavanje sankcija koje su smanjile entuzijazam prema režimu i među brojnim njegovim pripadnicima. Sam proces obaranja režima izveli su domaći akteri, bilo aktivnošću bilo pasivnošću u ključnim momentima. Osim toga, i zemlje koje su se do 5. oktobra ponašale saveznički prema Miloševiću, pre svega Rusija, prihvatili su novu vlast i time doprineli njenoj konsolidaciji.
Zahvaljujemo se portalu 021.rs na ustupanju fotografija Miljana Čubranovića.