BEOGRAD – Slaba posvećenost Evropske unije proširenju samo će podstaći zemlje kandidate da balansiraju između globalnih sila, a ekonomsko prisustvo Unije u regionu neće samo po sebi doneti i geopolitički uticaj, zaključili su učesnici današnjeg panela Beogradske bezbednosne konferencije na kojem su predstavljeni nalazi projekta GEO-POWER-EU, koji je mapirao moguće scenarije položaja Evropske unije i devet zemalja kandidata u 2031. godini.
Projekat GEO-POWER-EU, čiji su nalazi predstavljeni na panelu, baziran je na dve godine istraživanja, uključujući anketu sa više od 9.000 građana, preko 100 intervjua i više od 20 fokus grupa. Na pitanje gde će kandidati biti 2031. godine, većina publike na panelu izabrala je scenario u kojem zemlje predvodnice u procesu pristupanja napreduju, dok ostali zaostaju.
Markus Hau, šef istraživanja i analize u VE Insight-u, rekao je da je u strateškom predviđanju konsultovano 45 ljudskih eksperata, uz 45 sintetičkih AI persona u cilju poređenja nalaza. Eksperti su uglavnom bili pesimistični i kao polazni scenario videli su „business as usual“, odnosno proces bez mnogo političke volje iza sebe. Drugi scenario bio je da Evropska unija ekonomsku i institucionalnu integraciju pogrešno shvata kao političku konvergenciju, dok kandidati diverzifikuju svoje odnose sa Rusijom, Kinom, Turskom i SAD.
Najpoželjniji scenario, povratak transatlantskoj normi i ideji, ocenjen je kao veoma malo verovatan, jer eksperti nisu bili uvereni da EU ili evropski deo NATO-a mogu da popune prazninu koju bi ostavile SAD. Najgori scenario bila je kompetitivna fragmentacija, u kojoj se sile nadmeću preko posrednika, a region tone u kratkoročni haos, što je ocenjeno kao gore čak i od alternativnog kineskog poretka.
Za razliku od eksperata, kako je istakao Hau, AI nije razmatrala postepeno otključavanje pogodnosti članstva i teško je zamišljala krizne situacije, već se ponašala znatno konzervativnije.
Filip Ejdus, profesor međunarodne bezbednosti na Fakultetu političkih nauka Univerziteta u Beogradu, objasnio je da je strateška igra, u kojoj su igrači preuzeli uloge EU, globalnih sila i kandidata, bila smeštena u period od juna 2028. do juna 2029. godine, kada se očekuju izbori u Sjedinjenim Američkim Državama i Nemačkoj.
„Ovo nije bila vežba predviđanja“, rekao je Ejdus, dodajući da je cilj bio da se identifikuju verovatni scenariji kako bi se oni u realnom prostoru i oblikovali, a time oblikovala i budućnost. Jedan od neočekivanih rezultata bio je da je, nakon postizanja mira u Ukrajini, EU izgubila apetit za geopolitičko proširenje.
Prema Ejdusovim rečima, EU mora da postane kredibilniji bezbednosni akter i da ponudi čvrste bezbednosne garancije, jer će slaba posvećenost podstaći dodatno balansiranje, u Srbiji i regionu. Evropska geopolitika, dodao je, zavisiće i od predsedničkih izbora u SAD i od toga da li će populistički talas biti zaustavljen u Francuskoj i Nemačkoj.
Nikolas Cifakis, profesor međunarodnih odnosa na Univerzitetu Peloponeza, ocenio je nedavni predlog Evropske komisije kao korak u dobrom pravcu i predstavio predlog tima GEO-POWER-EU za reformu odlučivanja u pristupnim pregovorima.
Objasnio je da se jednoglasnost trenutno primenjuje na desetinama koraka u procesu, što pojedinačnim državama članicama omogućava da blokiraju pregovore zbog bilateralnih pitanja koja nemaju veze sa kriterijumima za pristupanje.
Predlog projektnog tima polazi od pretpostavke da uloga država članica nije ista u svakoj fazi niti u svakom poglavlju. Jednoglasnost bi bila zadržana za nacionalno osetljiva pitanja, dok bi se u ostalim klasterima predlog Evropske Komisije smatrao usvojenim, osim ako se kvalifikovana većina država članica ne usprotivi u roku od 90 dana.
Prema Cifakisovim rečima, time bi veto praktično bio uklonjen iz većeg dela procesa, što bi znatno olakšalo proces pristupnja. Bilateralni sporovi bi tako izgubili ucenjivački kapacitet, a pretnje blokadom kandidata imale bi znatno manje kredibiliteta. Proces bi postao transparentniji i ostao tehnički, jer bi kandidati znali da ispunjavanje merila vodi napretku.
Sonja Stojanović Gajić, viša istraživačica u Centru za napredne studije Jugoistočne Evrope Univerziteta u Rijeci, rekla je da se novo izveštavanje Evropske komisije o otpornosti zemalja fokusira isključivo na strano mešanje, zanemarujući demokratski nadzor nad sektorom bezbednosti. Kao najveće neadresirane nedostatke navela je službe bezbednosti i nadzor njihovog funkcionisanja.
Ona je pritom istakla da Srbija danas najveći deo naoružanja kupuje od Kine. „Dugoročno, nikada nećemo biti dovoljno bogati da se sami branimo“, rekla je, ukazujući na neutralne države poput Švajcarske, Austrije i Irske, koje razvijaju snage interoperabilne sa NATO-om kroz individualno prilagođene programe partnerstva.
Prema Hauovim rečima, zemlje kandidati koji traže partnere na više strana rizikuju da usvoje tehnologije, od jezičkih modela do infrastrukture u oblaku, koje se ne uklapaju u regulativu EU. Prvi test kredibiliteta proširenja, kako je istakao, biće Crna Gora.
Stojanović Gajić je na kraju predstavila Bazu podataka o međuzavisnosti (Interdependence Database), koja mapira odnose kandidata sa pet geopolitičkih aktera od 2008. godine. Upozorila je da sve krizne misije EU zavise od NATO komandnih struktura i da, ako bi Vašington promenio pristup odbrani, EU ne bi bila „ni blizu“ toga da popuni prazninu.








